"Život se može razumjeti samo unatrag; ali ga se mora živjeti unaprijed." - Søren Kierkegaard
Kada dionik ne vjeruje u projekt - i to ne kaže otvoreno - na kraju ga pasivno sabotira: odgađa odluke; ne dijeli ključne informacije; i stvara nepovjerenje u timu.
I to nije samo iscrpljujuće... to može uništiti i projekte i odnose.
Jer nije dovoljno samo reći da.
U složenim projektima, pravi rizik rijetko leži u brojkama: u ljudima koji kažu da; iako prekasno shvatimo da je to bilo ne.
U našem slučaju; gdje dobivamo plaću samo ako uspješno završimo projekte; pravovremeno otkrivanje tih "ne" još je važnije.
I pitam se: što stoji iza ovih "da" koji su zapravo "ne"? Između ostalog, mogu se sjetiti razloga poput ovih:
🔹Žele dobiti informacije bez ikakvih obveza.
🔹Boje se da ćemo postići bolje rezultate od njih.
🔹Ne žele se suočavati s odlukama unutar svoje organizacije.
🔹Nastoje ublažiti svoju odgovornost bez da to izravno kažu.
Iako Kierkegaardov citat ima smisla; vjerujem da pravi izazov leži u tome kako krenuti naprijed:
🔹Kako stvaramo prostore u kojima se sumnje mogu pravovremeno izraziti?
🔹Kako možemo naučiti bolje čitati one "da" koje zapravo nisu da?
Jer na kraju krajeva; najvrjednija stvar koju gubimo kada nema jasnoće... je vrijeme. I nitko - ni pojedinci ni tvrtke - ne bi si smjeli dopustiti da ga rasipaju.
